Sredjovekovni gradovi

 

 

 

Pod pojmom grad u antičkom svetu pa i srednjem veku, nije se podrazumevalo samo uređeno naselje za život već i utvrđenje čiji je zadatak bio odbrana naseljenog mesta, rudnika, karavanskog puta ili celog regiona. U Srbiji su pronađeni ostaci preko 200 srednjovekovnih gradova. Svaki od njih, u većoj ili manjoj meri omogućava da rekonstruišemo način života naših predaka. Za mnoge od njih ne zna se ko i kada ih je sagradio. Nekima se čak ni ime ne zna. Iz tih gradova upravljali su župani, kasnije vojvode (župani u Srbiji nestaju od XV veka). I dok je u zapadnim zemljama unutrašnjost starih gradova sačuvana, od srpskih srednjovekovnih gradova ostale su samo zidine. Petovekovna Turska okupacija učinila je da nijedan grad nema sačuvan krov, slike, odela, nameštaj i druge stvari na osnovu koje bi olakšali rekonstrukciju okruženja u kom se živelo. Utvrđenih gradova je bilo verovatno manje nego na zapadu. Tako arhiepiskop Gijom Adam u svojim zapisima o Srbiji iz 1332 godine kaže „Ovo kraljevstvo ima malo ili skoro nikavih utvrđenih mesta, sve sama sela i zaseoci bez rovova i zidova.“



Vladari su podržavali crkvu da bi imali njenu podršku u borbi sa vlastelom. S obziroma da su pljačke bile veoma česte, a manastiri uglavnom bogati, bilo je prirodno da se kao i gradovi zaštite zidinama. Treba još napomenuti da naši stari gradovi nisu po svom obliku i koncepciji direktnin naslednici utvrđenja starih slovena. Sloveni su podizali kružna utvrđenja od drvenih palisada, ali na žalost sem zabeležinih opisa nema materijalnih ostataka. Drvenih gradova bilo je i u zapadnoj Evropi u celom IX i X veku. Tek prvi krstaši sa povratkom iz krstaških ratova (XI-XII vek), u feudalnu Evropu donose ideju kamenih utvrđenja.



Celokupna arhitektura grada zavisila je od načina napada, odbrane i borbe oko grada. U početku je glavna vojna sila bila pešadija sastavljena od seljaka, kasnije je uvedena konjica. Gradovi su imali minimalnu posadu u mirno doba, a straža je čuvala grad i danju i noću. U slučaju napada, okolno stanovništvo se sklanjalo u grad koji je zbog toga morao imati rezerve hrane. U periodu hladnog oružja, za napad su se koristili mačevi, noževi, koplja, sekire, buzdovani, strele, opsadne sprave. Prostije hladno oružje izrađivano je u zemlji (današnji nazivi sela Strelari, Kopljari, Štitkovo govore koji su zanati u njima bili razvijeni), dok se naprednije oružje uvozilo. Protiv hladnog oružja grad se podizao na uzvišenju kako bi neprijatelj bio uočen na vreme i zato što je bilo teško izbacivati kamenje u vis. Naši srednjovekovni gradovi se nalaze uglavnom na uzvišenjima, dok je mali broj onih u ravnici. Gradovi u ravnici bili su opkoljeni vodom da bi se postigla nepristupačnost.



Nabrojaćemo samo neke srednjovekovne srpske gradove: Borač, Brvenik, Golubac, Ždrelo, Kulina, Koznik, Koprijan, Maglič, Lešje, Merošinsko Gradište. Za više informacija preporučujemo knjigu „Srednjovekovni gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji“ - A.Deroko.

 

Additional information