Tradicija

 

Poreklo srpskih prezimena

 

 

Najbrojnija grupa srpskih prezimena su prezimena stvorena pomoću nastavka -ović, -ević ili samo -ić. Prezimena iz ove grupe obično sadrže prezimensku osnovu, prisvojni nastavak -ov ili -ev i deminutivni nastavak -ić. Za prezimensku osnovu se obično uzimalo ime rodonačelnika familije (ime oca, dedovo ime, usvojitelja ili slično, ali skoro uvek po muškoj liniji). Tako na primer, u prezimenu Milanović, prezimensku osnovu čini ime osnivača familije (Milan), na koju je dodat posesivni nastavak -ov koji označava pripadanje. Na kraju se nalazi deminutivni nastavak -ić koji znači maleni. Tako bi prezime Milanović u prevodu značilo Milanov sin ili Milanov mali potomak. U zavisnosti od ličnog imena, prisvojni natavak može biti i -ev (Petričević).

 

Za prezimensku osnovu se pored imena osnivača familije može uzeti i neka druga osnova. Na primer zanimanje rodonačelnika (kovač - Kovačević), zvanje (kapetan - Kapetanović, pop - Popović), nacionalna pripadnost (Bugarin - Bugarinović), njegove lične osobine ili mesto odakle je došao.

 

Prezimena se mogu formirati i po skraćenom postupku, bez nastavka -ov. U tom slučaju od imena Milan postaje prezime Milanić, od imena Dejan nastaje prezime Dejanić. Ovakav način formiranja prezimena se koristi skoro uvek kada se ono gradi od muškog imena koje se završava na -a (Pera - Perić). Kada su u pitanju prezimena nastala po imenu ženskog pretka, ovo pravilo se skoro uvek primenjuje (Mara - Marić, Višnja - Višnjić).

 

Iako je i ovakav način građenja prezimena karakterističan i za Hrvate i Slovence (pa i Ruse), prezimena formirana pomoću nastavka -ov i -ić su karakteristična za Srbu jer su najbrojnija. Kod Hrvata su prezimena formirana više na skraćeni način, dok Slovenci nemaju glas -ć pa se njihova prezimena završavaju na -č. S obzirom da je nastavak -ić asocirao na nacionalnu pripadnost, austrijske vlasti su 1817 .godine donele zakon kojim je Srbima zabranjeno da nose prezimena sa nastavkom -ić. Ova naredba je naročito strogo sprovođena u Mađarskoj, pa tako danas u Vojvodini imamo veliki broj Srba čija su prezimena bez nastavka -ić. (Kovač, Kolarev). Slično je i u jugoistočnoj Srbiji gde su Bugari za vreme okupacije, Srbima iz knjiga brisali nastavak -ić. Kod prezimena koja su formirana na skraćeni način, bez nastavka -ov, nova prezimena su formirana tako što je nastavak -ić menjan nastavkom -in (Glišić - Glišin). Tako su u Banatu prezimena sa nastavkom -ić skoro potpuno iskorenjena. Ipak, Srbi se nisu tako lako odvajali od svojih prezimena. Iako su u zvaničnim knjigama imali prezimena bez nastavka -ić, u crkvenim knjigama i međusobnoj komunikaciji koristili su tradicionalna prezimena. Nisu retka ni prezimena sa uvredljivim značenjem jer su strani činovnici često kao prezimena Srba u knjige upisivali njihove nadimke pa i one koje imaju ponižavajuće značenje (na primer Nakarada).

 

Posebnu grupu prezimena čine prezimena koja za osnovu imaju strano ime. Tako je od jevrejskog prezimena Albahari nastalo prezime Albaharević, od mađarskih imena nastala su prezimena Kočijašević, Vargić, a albanske korene imaju na primer Kastratović i Zogović.

 

 

 

Razglednice

 

 


Kako su nastale razglednice? Ko je ih je prvi upotrebio i zašto? U ovom članku, pokušaćemo da pronađemo odgovore na ova pitanja. Pojava razglednica dovodi se u vezu sa vojskom. Tačnije, jedan poznati knjižar iz Oldenburga pravio je karte sa likom vojnika - učesnika ratova koje su se slale poštom ne bi li oni kojima su upućene dobili neke vesti o tome šta se zbiva u ratu. Međutim, ovakva poštanska karta, iako podseća idejom, ipak nije bila prava preteča današnje razglednice.

 

1889. godine održana je Pariska izložba u čast Ajfelovog tornja, a svi oni koji bi se popeli na vrh ovog tornja imali su mogućnost da sa njega šalju slike ovog čudesnog zdanja, poput današnjih razglednica.

 

Kada je u pitanju Srbija, prve karte sa ilustracijama nalik današnjim razglednicama pojavile su se u listu „Zmaj“. To je bio novosadski list izdavan u Beču. Na ovim razglednicama prostor namenjen adresi primaoca na sredini razglednice bio je okružen sitnim slikama, da bi kasnije nekoliko beogradskih knjižara počelo da izdaje karte koje su preko cele strane prikazivale fotografije Beograda i Novog Sada u tehnici hromolitografije. Obično su birani prepoznatljivi delovi grada, a bilo je i panoramskih razglednica.


Iako su imale dosta sličnosti sa dopisnicama, razglednice su, baš zbog tog svog šarenila i boja, uvek bile interesantnije i privlačile više pažnje. Pored toga, razglednice su jedan veoma značajan istorijski dokument koji svedoči o nekadašnjem izgledu gradova, ali i o poznatim i znamenitim ljudima čiji lik se često na njima mogao videti. Pored aversa razglednice, vrlo je bitna i njena poleđina jer se na starim razglednicama, osim nekih uopštenih pozdrava, mogu naći i zanimljivi podaci o prošlosti, na osnovu kojih se može steći potpunija slika o ratovima, herojstvu, tadašnjim idolima i odnosu običnog naroda prema vladajućoj klasi.


Prednost razglednice, naročito u sredinama gde je puno nepismenih, je između ostalog u tome što nju svako može doživeti, bez obzira na pismenost jer je u pitanju slikovni zapis. Razglednice su najčešće štampane u obliku pravougaonika, kao pojedinačna karta, ali bilo je i spojenih koje su činile omanje knjige. Rađene su u boji i u crno-beloj tehnici.


U Beogradu je nedavno održana izložba razglednica na kojoj su se mogle videti razne slike počev od pejzaža, preko važnih istorisjkih događaja čiji je jedan trenutak uhvaćen i tako prenesen u večnost, sve do portreta slavnih ličnosti.


Interesantno je napomenuti da je, iako sada živimo u doba reklame, ona oduvek postojala i da se baš ova mala ilustrovana karta koristila kao jedno od sredstava promovisanja hotela, velikih prodavnica, restorana i nekih drugih objekata. Takve razglednice su, zbog atraktivnih ilustracija, oduvek bile najpoželjnije među kolekcionarima.

 

 

Prva javna kockarnica

 

Davne 1932 .godine, sav mondenski svet Srbije i Bosne žurio je vikendom u Banju Koviljaču kako bi se dobro proveo. Te godine je otvoren "kur-salon", velika banjska dvorana i što je mnogo važnije, prva javna kockarnica na Balkanu. Sam naziv salon je dobio ime od francuske reči kura, što znači lečenje. Smešten je na centralnom banjskom tgu.

Lepo obučena gospoda i najviđenije beogradske dame, ostajali su do kasno u noć u kur-salonu. U salonu su svirali najpoznatiji orkestri tog vremena. Jedan od čestih posetioca bio je i kralja Aleksandar Karađorđević zbog čega je banja dobila naziv "kraljevska banja". Kralj Aleksandar je lično poklonio jedan kockarski sto kur-salonu. Bile su popularne igre poker, remi, barbut, a bilo je i rulet aparata.

Posle rata, čest gost salona bio je Tito, ali nije poznato da li je bilo kockanja.

 

 

Tradicija Srbije

 

 

  1. Istorija biciklizma u Srbiji
  2. Prvi registrovani patenti
  3. Prvo učešće Srbije na svetskoj izložbi
  4. Istorija štednje u Srbiji
  5. Gusle

 

 

Tradicija Srbije - Gusle

 

Gusle su jedan od najpopularnijih i najpoštovanijih elemenata srpske tradicije. Služile su za praćenje epskih pesama, odnosno kao pratnja junačkom kazivanju.

Njihovo poreklo nije utvrđeno. Neki smatraju da su ih doneli Sloveni prilikom seoba, dok ih drugi vezuju za Indiju i Persiju. Prvi pisani podaci o guslama potiču iz 1415 .godine kada se pominje srpski guslar na dvoru poljskog kralja.

U Etnografskom muzeju u Beogradu čuva se preko 100 gusala. Muzej se inače može pohvaliti velikom zbirkom instrumenata sa naših prostora.

 

Dodatne informacije