Beloglavi sup

 

 

Kontakt za posete: Rebronja Mesko - koordinator čuvarske službe, 064-867-47-15, 063-832-95-98


Beloglavi sup je najveća ptica koja  živi na našim prostorima. Sa težinom između 6 i 11 kg, dužinom od 95 do 110 cm i rasponom krila koji može dostići i 280 cm, deluje zaista impresivno. Hrani se uginulim životinjama i to mišićima i iznutricama tako da  ima veliki značaj u prirodnom lancu ishrane jer sprečava širenje zaraza.



Gnezde se uglavnom na liticama, u grupama, znatno ređe pojedinačno. Ženka nosi jedno jaje i na njemu roditelji leže oko 50 dana. Mladi u gnezdu ostaju 4 – 6 meseci, a počinju da se pare od pete godine. Mogu živeti i do 30 godina. Mužjak i ženka izgledaju veoma slično.

 

 

Beloglavi supovi

 

Beloglavi supovi

 

Beloglavi supovi

 

Koristeći vazdušne struje i zahvaljujući svom aerodinamičnom telu, mogu leteti veoma dugo bez mahanja krilima. Imaju i izvanredno razvijeno čulo vida.

Beloglavi sup je jedna od najdruštvenijih ptica. Pored toga što se gnezde u kolonijama, društveni karakter ispoljavaju i prilikom ishrane. Odlikuje ih i monogamija - sa jednim partnerom ostaju do kraja života.



Beloglavi supovi su ugrožena vrsta, ne samo u Srbiji već i u svetu. Značajnije kolonije nalaze se u Španiji i Grčkoj (Krit). U Srbiji su do nedavno bili pred nestankom, ali su odgovarajućom zaštitom sačuvani i njihov broj svake godine raste. Naseljavaju kanjon Uvca, a manje kolonije mogu se naći i u kanjonu Trešnjice.

 

Beloglavi sup je ptica koja ne ubija, ne lovi plen, ne traži žrtvu. Njegova uloga u lancu ishrane je jedinstvena i nezamenjiva – isključiva hrana su mu uginule životinje, čime sprečava širenje zaraza i na taj način čini „prirodnu reciklažu“. Supovi se najčešće hrane mišićima i iznutricama sisara, uginulim od raznih bolesti koje su patogene samo za sisare. Imunost na bolesti sisara omogućila je supovima da obavljaju sanitarnu ulogu u prirodi. Zato je ovaj ekolog cenjen svuda u svetu.



Beloglavi supovi hranu nalaze iskljućivo čulom vida i to najčešće posmatranjem aktivnosti drugih ptica privučenih izvorom hrane. Mogu videti uginulu životinju veličine zeca sa visine od 3500m, a drugog lešinara na udaljenosti od 6000m. Imaju vid osam puta oštriji od čoveka. Hranu traže kolektivno, jer je to jedini efikasan način kada je hrane u prirodi nedovoljno i kad je slučajna. Iznad pretraživanog područja po nekoliko ptica formira takozvani "češalj". Ptice su jedna od druge udaljene oko 3km, a između sebe komuniciraju čulom vida. Naglom promenom kursa ili kruženjem u spirali signalizira se ostalim jedinkama da je hrana pronađena. Najbliža ptica u vidokrugu počinje da oponaša pticu koja je pronašla hranu i da leti ka izvoru hrane. Na ovaj način se obezbeđuje brzo okupljanje velikog broja ptica na uginuloj životinji. Supovi mogu da izdrže bez hrane i do tri nedelje.

 

Ova retka vrsta je početkom devedesetih godina prošlog veka bila pred izumiranjem. Zbog narušavanja staništa (potapanje kanjona Uvca), nedostatak hrane (smanjenje stočnog fonda) i akcija „trovanja štetočina“, na ovom području ostalo je samo 7 parova beloglavog supa. 1994 godine organizovano je hranilište Manastirka, na kojem se iznose tela uginulih životinja koja su isklučiva hrana ove vrste. Doslednim sprovođenjem programa ishrane (godišnje se iznese preko 120 tona hrane) i pre svega zalaganjem čuvara prirode i lokalnog stanovništva, brojnost beloglavih supova se povećala na oko 90 gnezdećih parova, odnosno oko 500 jedinki. Tako je kolonija ove jedinstvene vrste ptica u kanjonu Uvca postala jedna od najvećih u Evropi.



Zahvaljujući merama  zaštite, na područje rezervata „vratile“ su se još dve vrste orlova lešinara koje su nekada bile ovde. Reč je o crnom lešinaru ("sup starešina" – Aeeypius monachuc) i beloj kanji (Neophron percnopterus). Ulažu se napori da se vrati i orao bradan ("kostoberina" – Gypeatus barbatus) koji jede kosti i koštanu srž.


*Fotografije: Arhiva rezervata Uvac d.o.o
*Fotograf: Jaroslav Pap

 

Lesinari

 

Orlovi lesinari

 

Beloglavi supovi

 

 

Dodatne informacije