Istorija Srbije

Prednemanjićki period

 

 

 

 

Podaci o najranijoj srpskoj državi se uglavnom nalaze iz vizantijskih izvora kao i iz "Barskog rodoslova" (Letopis popa Dukljanina). Car Konstantin VII Porfirogent ( 913 - 959 ) govori o vladarevom sinu koji je Srbe doveo na Balkan i koji je umro pre 680. godine, ali ne pominje njihova imena. Ipak, prema "Barskom rodoslovu" prvi srpski kneževi su identifikovani po imenima. Bili su to Svevlad (do oko 660. godine), Selimir (do oko 680. godine), Vladin (do oko 700. godine) i Ratimir (do 730. godine). Imena sledeća 4 kneza su identifikovana prema vizantijskim izvorima: Višeslav, Radoslav, Prosigoj i Vlastimir. Ovi kneževi predstavljaju prve srpske kneževe koji se pominju u Vizantiji i pripadaju novom rodu.

 

Prva tri kneza iz ove porodice su živela u miru sa Bugarima. Međutim, s obzirom da su se Bugari širili na istok, vrlo brzo je došlo do ratova sa njima, pa se informacije o srpskim vladarima iz tog perioda dobijaju uglavnom iz zapisa o srpsko - bugarskim ratovima. Vladavina kneza Vlastimira može se približno odrediti prema ratu koji je protiv njega poveo bugarski kan Presijan za kog se zna da je vladao od 836 - 852. godine. U tom trogodišnjem ratu, Bugari su doživeli veliki neuspeh i izgubili većinu vojske. Do sredine 9. veka, Vlastimir je zavladao i Travunijom (zaleđe Dubrovnika).

 

Posle smrti kneza Vlastimira, državna teritorija je podeljena između njegovih sinova: Mutimira, Stojimira i Gojnika, s tim što je glavni vladar bio najstariji Mutimir, a braća su mu bila podređena. Tako je bar trebalo da bude, ali je vrlo brzo došlo do borbe za vlast. Mutimir je uspeo da savlada braću i predaje ih bugarskom knezu Borisu (kog je prethodno potukao u ratu). Gojnikov sin Petar uspeo je da pobegne u Hrvatsku, dok se Stojimirov sin Klonimir oženio Bugarkom i sa njom dobio sina Časlava, budućeg kneza Srbije. Sinovi proterane Mutimirove braće imaće veoma važnu ulogu u istorije Srbije jer su preko njih Vizantija i Bugarska ostvarivale politički uticaj na Srbiju. Mutimirovu vladavinu obeležilo je veliko pokrštavanje Srba i prihvatanje :irilice kao zvaničnog pisma.

 

Da bi se veza sa Vizantijom još jače učvrstila, osnovana je Raška episkopija - prva episkopija organizovana na teritoriji pod vlašću nezavisnih srpskih kneževa. Koliki je bio značaj te episkopije vidi se i po pismu pape Ivana VII ( 872-882 ) koji od kneza Mutimira traži da se episkopija potčini papskoj arhiepiskopiji. Inače, u jednom drugom pismu tog istog pape iz 878 . godine bugarskom caru Borisu, grad Beograd se po prvi put pominje pod njegovim srpskim imenom.

 

Nakon smrti kneza Mutimira (najverovatnije 891. godine), vlast preuzima njegov najstariji sin Pribislav. Pribislav je imao dva brata (Bran i Stefan) koji su mu bili potčinjeni. Posle samo godinu dana, sa vlasti ga je zbacio brat od strica Petar Gojniković koji se vratio iz Hratske. Pribislav beži sa braćom i utočište pokušava da nađe takođe u Hrvatskoj. Međutim, Bran 895 . godine pokušava da zbaci Petra, ali biva poražen i oslepljen. Samo dve godine kasnije iz Bugarske na Petra udara sin Stojimirov, Klonimir, ali Petar pobeđuje i njega i ubija ga.

 

Knez Petar mudro koristi neprijateljstvo Bugarske i Vizantije, širi svoje posede i uspeva čak da zavlada i Neretljanskom kneževinom. Knez Zahumlja, Mihailo Višević, oseća se ugroženim i nagovara bugarskog cara Simeona da napadne Petra. Car Simeon 917 . godine šalje vojsku na Petra (predvođenu Branovim sinom Pavlom Branovićem). Koristeći se prevarom, uspeva da zarobi Petra i odvede ga u Bugarsku u zarobljeništvo gde je i umro.

 

Petra dakle smenjuje knez Pavle Branović koji je vladao samo 3 godine ( 917-920 ). Bugari i Vizantija umesto njega na presto dovode Zaharija Pribisavljevića (sin Pribisavljev). Ni on nije vladao duže jer već 924. godine bugarski car Simeon šalje vojsku na Srbiju i sa njom novog srpskog kneza Časlava (sin Klonimirov). Časlav nije odmah postao knez već je iskorišćen kao mamac da bi se pohvatali ljudi od uticaja u Srbiji. Simeon je nekoliko godina pustošio Srbiju sve dok nije umro. Časlav tada uspeva da pobegne iz Bugarske i dođe u Srbiju gde postaje knez 927. godine. Vladao je sve do 950. godine kada je poginuo južno od Save i bici protiv Mađara. Njegovu vladavinu karakteriše velika obnova Srbije i početak upada Mađara u srpske zemlje, a njegova smrt predstavlja kraj loze ove stare srpske dinastije.

 

Časlava zamenjuje njegov zet Tihomir, njega Ljutomir, a Ljutomira njegov sin čije ime nije poznato (vladao do 1030. godine). Od 1030. do 1070. godine Srbijom vlada Ljutovit.

 

Posle Ljutovita na vlast dolazi Vukan, veliki župan dukljanske loze, koji je vladao od 1070 . do 1113 . godine.

 

 

Islamizacija Srba

 

 

Iako se za Turke na našim prostorima znalo još od X veka (Turci Vardarioti), za Turke muslimane kod nas se zna tek od prvih turskih osvajanja na Balkanu. Od tada se zna i za Srbe muslimanske veroispovesti. Srbi su na islam prelazili i nasilno i dobrovoljno. Nekada je to bilo pojedinačno, nekada masovno. Jedan od načina prislinog prevođenja hrišćana u islam bio je odvođenje stanovništva u roblje koje su Turci doživljavali kao domaću stoku. Još sa Kosova je veliki broj ljudi odveden u ropstvo gde su prevedeni u islam. Tako na primer, kada je 1455. godine sultan Mehmed II zauzeo Novo Brdo, svojim vojnicima je poklonio 700 žena, a 320 dece odveo u Malu Aziju. Kada je osvojen Beograd, veliki broj beogradskih Srba je odveden u Istanbul. Mesto na kom su od beogradskih robova Turci formirali naselje i dan danas se zove Beogradska šuma. O kakvom se masovnom poturčavanju radilo dovoljno ilustruje podatak da su samo posle Mohačke bitke (1526. godine) Turci odveli u ropstvo 200.000 duša iz Slavonije i Ugarske. Među njima je bilo i Srba.



Za najkritičnije godine u ovom pogledu smatraju se 1659.,1661. i 1691. Osim robljenja u masama, porobljavanje je vršeno i pojedinačno. To je roblje odvođeno u Carigrad i Jedrene i prodavano na trgovima. U našoj narodnoj tradiciji i svesti naroda to je ostavilo jak trag. Ropstvo je u Turskoj zakonom ukinuto tek sredinom XIX veka.



Drugi način osipanja srpskog stanovništva i poturčavanja bio je danak u krvi. I ova deca kao i robovi gotovo nikada se nisu vraćali svojima.



Koliko je naroda na ova 2 načina izgubljeno niko ne može tačno reći. Sasvim je sigurno da je taj broj veoma veliki.



Treći način islamizacije Srba bio je dobrovoljni. Većina njih sačuvala je svoj jezik i mnoge narodne običaje dok su neki usvojili turski jezik. Razlozi za dobrovoljnu islamizaciju bili su različiti. Onaj ko bi primio islam mogao je da zadrži svoje materijalno stanje, mogao je da računa na pravedno suđenje, mogao je da napreduje. Osim toga, stogodišnje ratovanje sa Turcima je osiromašilo Srbiju, pa je raskoš i bogatsvo koje su Turci doneli delovalo privlačno. Naravno bilo je i onih koji su islam prihvatili iz ljubavi. Drugi, veoma značajan faktor bio je pritisak Arnauta koji su masovno primili islam i počeli naseljavati prostor na jugu, koji je posle velike seobe Srba ostao slabo naseljen. Pod pritiskom Arnauta, veliki broj preostalih Srba presao je u islam i izmesao se sa Arnautskim plemenima. Sa oslobođenjem od turskog ropstva, veliki broj Srba muslimanske veroispovesti se odselio u Malu Aziju.

 

Karađorđe Petrović

 

 

 

Selo Viševac gde se rodio Đorđe Petrović – Karađorđe, pvi put se pominje pod imenom Bischevzi (Viševci) u austrijskom popisu iz 1718. godine kao napušteno naselje, što znači da je postojalo i pre austro – turskog rata (1716 – 1718). Na vrhu brda Golubice (današnje Gradište), ispod koga je rođen Karađorđe, postoje ostaci srednjovekovnog grada Golubana koji se povezuje sa srpskom srednjovekovnom državom. Novo naseljavanje Viševca izvršeno je posle 1720. godine od strane dve vasojevićko – klimentske porodice sa Pešterske visoravni. Među njima je bio i Petar Jovanov (ić), otac Đorđa Petrovića.

 

 

Crkva u Visevcu

Crkva u selu Viševac gde je rođen Karađorđe



Kuća Petra Jovanova, okružena stoletnom hrastovom šumom, nalazila se u Starom Viševcu. Prema kazivanjima, Đorđe je rođen u šljivaru, dok je prema priči nekih Staroviševaca, Đorđe rođen u zbegu, u šumi brda Gradišta. Jedno predanje kaže da je noć uoči Đorđevog rođenja, skrivajući se od beogradskih dahija, kod Petra zanoćio beogradski vezir Ahmet paša Ćuprilić. U toku noći, pašu je prepao strašan san i kada je sutradan ugledao novorođenče, darivao ga je dukatom i rekao „Biće to veliki čovek“.

Karadjordje PetrovicKarađorđeva majka Marica (Marija) bila je iz Vasojevića. Otac Petar Mrkša rođen je u selu Klimente – Kralji oko 1710. godine. Petrova sestra bila je udata za harambašu Simu Rašovića. Karađorđev deda je poginuo oko 1715. godine u borbi sa Turcima. Imao je dve sestre i dva brata. Jedan od braće je zarobljen i islamiziran pod imenom Ahmet. Kažu da njegovi potomci i danas znaju svoje poreklo. Jedna sestra bila je udata za metohijskog harambašu Mita Zoga. Prema pojedinim teorijama, neko od Đorđevih predaka bio je šiptar.

Đorđe je odrastao u brvnari, čuvajući stoku sa ostalom decom. Pravio je frule i umeo vrlo lepo da svira. Živeo je u Viševcu sve do svoje 12. godine, kada je njegov otac kod Batočine ubio nekog Turčina. Da bi izbegao kaznu, seli se sa porodicom iz Viševca i nalazi posao kao sluga u pčelinjaku Mula Huseina iz Palanke.

Karađorđe se 1786. godine oženio Jelenom Jovanović i sa njom imao sedmoro dece. Ubrzo naon venčanja, uzima učešće u Austro – Turskom ratu 1787 – 1791. U toku rata odlikovan je medaljom za hrabrost. Po povratku u Srbiju pridružuje se hajdučkoj družini Stanoja Glavaša, a kasnije i sam postaje hajdučki vođa. Osnivanje Beogradskog pašaluka sa velikim stepenom autonomije u odnosu na Tursku državu, omogućava mu da se vrati u Topolu i posveti poljoprivredi i trgovini.

Viševac i opština Rača se nalaze u Šumadiji, 100 km južno od Beograda. Spomenik Karađorđu u Viševcu podignut je tek 2004. godine. Nestali „Petrovi dvori“  danas su delimično rekonstruisani autentičnim drvenim građevinama s početka XIX veka, koje su sačuvane u ovom kraju. Okućnicu Karađorđevog oca su činili kuća, vajat, mlekar, magaza, kačara i pčelinjak.

 

Teritorija Srbije u doba Dinosaurusa

 

 

 

Na početku je postojao samo jedan super kontinent Pangea. Pre oko 245 milona godina, on se počeo menjati i deliti. Tokom mezozoika, kontinenti su dobili današnji izgled. Taj je proces počeo pre 245, a završio se pre 65 miliona godina. Kraj starog doba pratilo je masovno izumiranje živog sveta. I kako svaki kraj predstavlja početak nečega, tako se i živi svet počeo obnavljati, ali je ovoga puta izgledao potpuno drugačije. Razvile su se nove vrste koje su nastanile sve životne sredine. Kopnom su dominirali gmizavci, najkrupniji od njih bili su dinosaurusi. U vreme njihove vladavine, klima je bila topla i vlažna.

 

Dinosaurusi

 

Nakon masovnog izumiranja vrsta krajem paleozoika, teritoriju današnje Srbije prekrile su vode velikog svetskog okeana Tetisa i nastanile ga do tada nepoznate vrste. Dok su kopnenim predelima šetali dinosaurusi, Srbija je bila pretežno prekrivena vodama okeana. To nam pokazuju sačuvani fosilni ostaci raznih organizama:puževi, školjke, amoniti, raže, ježevi...Jedinstveni nalazak prvih dinosaurusa (Thecodontosaurusa) nađen je na terenima Stare planine.

 

 

I dok su u pojedinim zemljama (Argentina, Kina, Mongolija) pronađene masovne grobnice dinosaurusa sa odlično očuvanim skeletima, u susednim regionima Srbije pronađeni su samo otisci stopala, eventualno delovi skeleta. U Srbiji do sada nije posvećena veće pažnja njihovom istraživanju. Verovatnoća da je na malom delu kopna bilo uslova za njihov razvoj je mala, a zbog jakih tektonskih pokreta kojima je teritorija Srbije bila izložena, još je manja mogućnost da su ostaci skeleta sačuvani neoštećeni.

 

Tragovi dinosaurusa pronađeni na Staroj planini

Dinosaurusi Stara planina

 

Raspored konitenata

 

Sredjovekovni gradovi

 

 

 

Pod pojmom grad u antičkom svetu pa i srednjem veku, nije se podrazumevalo samo uređeno naselje za život već i utvrđenje čiji je zadatak bio odbrana naseljenog mesta, rudnika, karavanskog puta ili celog regiona. U Srbiji su pronađeni ostaci preko 200 srednjovekovnih gradova. Svaki od njih, u većoj ili manjoj meri omogućava da rekonstruišemo način života naših predaka. Za mnoge od njih ne zna se ko i kada ih je sagradio. Nekima se čak ni ime ne zna. Iz tih gradova upravljali su župani, kasnije vojvode (župani u Srbiji nestaju od XV veka). I dok je u zapadnim zemljama unutrašnjost starih gradova sačuvana, od srpskih srednjovekovnih gradova ostale su samo zidine. Petovekovna Turska okupacija učinila je da nijedan grad nema sačuvan krov, slike, odela, nameštaj i druge stvari na osnovu koje bi olakšali rekonstrukciju okruženja u kom se živelo. Utvrđenih gradova je bilo verovatno manje nego na zapadu. Tako arhiepiskop Gijom Adam u svojim zapisima o Srbiji iz 1332 godine kaže „Ovo kraljevstvo ima malo ili skoro nikavih utvrđenih mesta, sve sama sela i zaseoci bez rovova i zidova.“



Vladari su podržavali crkvu da bi imali njenu podršku u borbi sa vlastelom. S obziroma da su pljačke bile veoma česte, a manastiri uglavnom bogati, bilo je prirodno da se kao i gradovi zaštite zidinama. Treba još napomenuti da naši stari gradovi nisu po svom obliku i koncepciji direktnin naslednici utvrđenja starih slovena. Sloveni su podizali kružna utvrđenja od drvenih palisada, ali na žalost sem zabeležinih opisa nema materijalnih ostataka. Drvenih gradova bilo je i u zapadnoj Evropi u celom IX i X veku. Tek prvi krstaši sa povratkom iz krstaških ratova (XI-XII vek), u feudalnu Evropu donose ideju kamenih utvrđenja.



Celokupna arhitektura grada zavisila je od načina napada, odbrane i borbe oko grada. U početku je glavna vojna sila bila pešadija sastavljena od seljaka, kasnije je uvedena konjica. Gradovi su imali minimalnu posadu u mirno doba, a straža je čuvala grad i danju i noću. U slučaju napada, okolno stanovništvo se sklanjalo u grad koji je zbog toga morao imati rezerve hrane. U periodu hladnog oružja, za napad su se koristili mačevi, noževi, koplja, sekire, buzdovani, strele, opsadne sprave. Prostije hladno oružje izrađivano je u zemlji (današnji nazivi sela Strelari, Kopljari, Štitkovo govore koji su zanati u njima bili razvijeni), dok se naprednije oružje uvozilo. Protiv hladnog oružja grad se podizao na uzvišenju kako bi neprijatelj bio uočen na vreme i zato što je bilo teško izbacivati kamenje u vis. Naši srednjovekovni gradovi se nalaze uglavnom na uzvišenjima, dok je mali broj onih u ravnici. Gradovi u ravnici bili su opkoljeni vodom da bi se postigla nepristupačnost.



Nabrojaćemo samo neke srednjovekovne srpske gradove: Borač, Brvenik, Golubac, Ždrelo, Kulina, Koznik, Koprijan, Maglič, Lešje, Merošinsko Gradište. Za više informacija preporučujemo knjigu „Srednjovekovni gradovi u Srbiji, Crnoj Gori i Makedoniji“ - A.Deroko.

 

Dodatne informacije